Menu
21.09.2014.

Deset godina poslije

Prije deset godina krenuli smo s mjesta na kojem i danas slavimo ovaj jubilej. U kinu koje je tada bilo dom zagrebačke festivalske scene, sada smo jedini preostali festival – na mjestu koje i je i nije kino. Čak i prije toga vremena, za Kino SC postojali su planovi adaptacije u multifunkcionalni filmski kulturni centar, nikad ostvarena vizija koja je nosila obećanje idealne infrastrukturno-filmske zagrebačke budućnosti, a završila s lokacijom koja je filmski mrtva. U međuvremenu proživjeli smo višestruke smrti filma, njegovu industrijsku eliminaciju, promijenjeni društveni odnos prema kinu. O filmu više ne razgovaramo kao o umjetničkom djelu nego o sadržaju koji se uploada, ingesta i razmjenjuje na različitim platformama. Kina i festivali također su mutirali u platforme i forume, međutim mi i dalje želimo ostati ako treba i „oaza“, jedinstveno mjesto za filmove koji nisu isključivo sadržaj nego izazivaju jedinstvene doživljaje kolektivnim sudjelovanjem na jedinstveni način. Je li to retrogradno, idealistično, prevladano, nekrofilno ili suludo ambiciozno, ne pitamo se. I dalje se okupljamo da bi gledanje izazivalo one osjećaje zbog kojih više od sto godina film strastveno privlači, e da bi nas dotaknuo, oduševio, zbunio, nečemu naučio, promijenio.

Slavimo svojih deset godina eksperimenta u filmskoj umjetnosti, desetljeće svjedočenja njezinoj otvorenosti i transformaciji u kojem smo je slijedili u svim formama, smjerovima i tehnološkim radikalnim promjenama, ali i sve više ostajali uvjereni da smo na pravome putu sjecišta starog i novog, što je film oduvijek bio, jest i bit će. Takvo sjecište i u ovako skromnom obimu kao festival želimo i ostati – mjesto jedinstvene atmosfere, okupljalište filmova, ljudi i filmskih aparata.

Louis Lumière zaključio je 1895. da je film izum bez budućnosti, misleći na njegovu komercijalnu perspektivu. Stotinu i devetnaest godina poslije s njime se možemo složiti u svemu – film se i dalje izumljuje i kao takav nekomercijalan, uvijek će imati svoju budućnost. 

Festival 25 FPS
_____________

Ovogodišnji vizualni identitet temeljen je na nacrtima nerealiziranog projekta Filmskog kulturnog centra u Studentskom centru Sveučilišta u Zagrebu. Autori nacrta: Višnja Sudec i Ljubo Vukić. Citati: Brigitte Bardot I'm really not interested in the cinema, Louis Lumière The cinema is an invention without a future, Ted Sarandos If they like it they watch more.

15.09.2014.

Dnevnik selektora br. 4: Scenografija kao glumac

Na scenografiju se često gleda kao na jedan od tehničkih elemenata filma, koji najčešće predstavlja nezamjetni okvir priče. No može li dekor postati akter? U Planini Song indijsko-američke redateljice Shambhavi Kaul scenografija je glumac u pravom smislu riječi. Sastavljena od atmosferičnih snimki iz hongkoških borilačkih filmova 1970-ih i 1980-ih, Kaul stvara narativni film potpuno lišen ljudi – istovremeno jeziv i pun života.

Arash Nassiri pak koristi zračne snimke Los Angelesa kako bi stvorio specifičnu verziju Teherana. Njegov Teheran-Geles (čitati: Teheranđeles) projekcija je budućnosti iranske metropole iz 1970-ih, u kojoj su njezine prozapadnjačke tendencije dovedene do svoje filmske sadašnjosti. No neo-noireovske zračne snimke, kojih se ne bi posramili Nicolas Winding Refn ili Gaspar Noé, ispod blještavih svjetala i sjajnih površina otkrivaju priče o otmicama i zastrašivanjima.

Korejsko-francuska autorica Hayoun Kwon odvodi nas u Maketu naselja u Sjevernoj Koreji. Nadahnuto propagandnim naseljem iz ove ozloglašene zemlje, Kwon koristi maketu i zvučni zapis iz korejskih melodrama kako bi dočarala svakodnevni život u jednom umjetnom gradu, a zatim elaboriranim filmskim jezikom i snimateljskom opremom, koja tijekom filma postaje sve vidljivija, stvara atmosferu nadgledanja, tjeskobe i straha, razotkrivajući tako mehanizme stvaranja fikcije u svakodnevnom životu.

Mario Kozina

14.09.2014.

Dnevnik selektora br. 3: Napustimo razum, napregnimo osjetila!

Baš kao što neke vrste poezije omogućuju čitatelju da svoje sinapse i spone umoči u materijalnu stranu jezika i uživa u njegovoj teksturi, lomovima i iskrivljenjima, tako i dio avangardnih naslova poziva gledatelja da energiju svoje sive materije preusmjeri u svoja osjetila.

Nije teško pogoditi da je jedno od njih – vid. Kao vizualni medij, film je nerijetko bio uspoređivan sa slikarstvom. No, rijetko je tko na uspio postići dojam slike koja traje u vremenu kako je to uspjelo Kanađaninu Alexandreu Laroseu. Njegov Magla – prolaz #14 sastoji se od višestrukih ekspozicija snimljenih tijekom šetnje šumskim puteljkom koji vodi do jezera. Rezultat je pointilizam u pokretu, koji razdvajanjem slojeva slike otkriva taktilne (a sinestezijom i zvučne) svemire u šumu lišća i mreškanju valova.

Ako je Larose ponudio senzornu hipertrofiju, Florian Kindlinger i Peter Kutin nude senzornu deprivaciju. Njihov E# - iz ledene melodije motiviran je istinitom pričom o skijašu koji je pao u rupu u glečeru i nekoliko dana proveo u hladnoći i mraku, osluškujući samo zvukove vode, leda i vlastite podsvjesti. Sasvim dovoljno da nas iz mrklog mraka ponese na halucinantno putovanje špiljama iz kojih vire monstrumi iz Ida, u svojevrsnom audiofilmu u kojem se oslanjamo isključivo na - sluh.

Japanska autorica Yoriko Mizushiri vodi nas pak u primordijalnu juhu, u kojoj se – za nju prepoznatljivo – biće bez lica i jasno definiranog tijela budi iz sna, a možda i rađa. Svi koji su uživali u mekoći, zvukovima i aromi njezina prethodnog Futona, voljet će i Snježnu kolibu: još jednu nadrealističku taktilnu senzaciju, istovremeno dječje nevinu i slatko perverznu.

Mario Kozina